Početna stranica

Biografija

Recenzije

Recenzije

Slikarski opus Ivana Mlinarića vezan je uz motiv krajolika. Međutim ova konstatacija tek je djelomično točna poradi razriješavanja klasične teme na različite načine. Mlinarić polazi od realistične opisnosti slikovitog zagorskog krajolika nalazeći u prizoru mogućnosti slobodnih kompozicijskih akcenata bez narušavanja zemljopisnih posebnosti kraja. Čini se da mu je u kreativnom odjeku širine i ugođaja dragih prostora gotovo važniji raspored segmenata pejsažne scene od navođenja činjeničnog u postavljenom kadru slike. Elementi mimetičkog ubrzo dolaze u drugi plan i pejsažno isčitavamo na razini asocijativnog. Osim toga dolazi i do motivskog proširenja  jer se u slobodno interpretiranom krajoliku slute i naznake mrtvih priroda i interijera. S ponekim detaljem dostatnim za sadržajnu određenost uprizorenja. Mlinarić razigrava slojevitost prostora približavajući se nepredmetnom. Ipak nikada ne prelazi granicu apstraktnog, jer u tkivu slike uvijek postoje niti motivskih izvora. Sama površina satkana je od brojnih razvedenih partikula, s mnoštvom intrigantnih odnosa, s napetošću silnica koje dodiruju svaki zakutak plohe. Vitalitet slikarskog stanja proizlazi proizlazi iz snage geste, iz autorske uvjerljivosti i senzibilitetu za izražajnost boje. Pomalo paradoksalno Mlinarića istovremeno  privlači  i elementarnost boje  i  njegovanje nijanse prevladavajućih kromatskih vrijednosti.  Sa  sintezom postupaka uočljivoj u kontroliranosti  slučaja i marnijoj izvedbi pojedinih partija. I u suptilnim pomacima i oblikovnim srazovima Mlinarić postiže dramatičnost stanja, s prostornim usjecima i naplavinama boje. Možemo slikarsko polje isčitavati i kao svojevrsnu enformelnu pjegu, u kretanju oblika prepoznati ekspresionističku emotivnost, u ugođajnosti približavanje metafizičkom. Međutim preciznije stilske oznake ne zanimaju Mlinarića. On jednostavno želi  u okviru stvarnih ili imaginarnih koordinatama pejsažnog, kroz zgusnutost likovnih stanja postići dijalog promatranog i nataložene slike unutrašnjeg krajolika. S jakom notom meditativnog u stvaranju pulsirajuće ljepote. S izjednačavanjem epiderme i strukture ispod nje kroz svjetlosne udare i rastvaranje boje. Mlinarić se pri tom služi i razvedenošću silueta, čitkim grafizmima silno umnoženog crtovlja (često nastalih grebanjem sloja boje) kojima citati realističnog  razložnom deformacijom dobivaju novu dimenziju. Krajolik ili neki zaštićeni zakutak prostora  nisu nestali no doživljeni se kao  slijed neprekidnog obnavljanja i produbljivanja što u konačnici slikarskom ciklusu daje karakter poliptiha. Neovisno da li radi o dominiranju sivog ili smeđeg, kao magme iz koje i u kojoj izrastaju forme. Mlinarić u žitkosti i zaglađenosti boje, kao materijalnosti u ostvarenju ideje, spaja osjećaj mikro i makro svijeta na više razina. Prožimanja naslućenog i viđenog, jeke krajolika neposrednog susjedstva i dodirivanja univerzalnosti   samog pojma.

Stanko Špoljarić, prof.

U doba globalizma i globalističkih filozofija rijetkost je i dragocjenost susresti se sa slikarstvom kojem je imanentno rodno tlo i njegova izvornost. Upravo je takovo slikarstvo Ivana Mlinarića koje na prvi pogled osvaja svojom iskrenošću i dubinom proživljenog. Serija slika u ulju svojim motivima predstavlja srž, pravu lokalnu boju i duh Hrvatskog Zagorja. Unutar tog opusa koji se veže uz prikaze postojećih zagorskih krajolika i starih kuća nalazimo začuđujuću kreativnu fleksibilnost. Pritom naravno podrazumjevam skalu pristupa motivu od izrazito ekspresionističkog pastoznog slikanja do suptilnosti i intimizma svojstvenog Vaništi. Kod svih motiva prisutna je zrelost i ozbiljnost pristupa, te profesionalnost izvedbe. Slike prezentirane na ovoj izložbi samo su mali fragment velikog i raznorodnog umjetnikovog opusa kojim dokazuje svoju privrženost rodnom Zagorju i predstavlja nam se kao jedan od njegovih najboljih interpreta.

Željko Nemec, prof.

U zrelom stvaralaštvu Ivana Mlinarića riječ je o izgrađenom putu i višegodišnjem prokušanom studijskom radu. Malo ima smjelih osobnosti koji interesom i stvaralačkim agensom u samorazvoju ne sustaju. Osječajući treptaj, spontanitet i boju izvorne likovne geste u dodiru smo s bilom osobnog kao tkivom intimiteta. Stvaralački ciklus nabijen je životnom snagom, bolom i uznemirenom ekspresijom. Čitljivost fakture slike drhti strašću i jasnoćom ritma u zgusnutom rasterom linearnog koji preoblikovanjem iskače i nadilazi trenutno, tek biva umiren čežnjom za harmonijom boja. Ivanove slike zato ne miruju, one su otvoreno tkivo senzibiliteta čistog slikarskog iskustva.

Dok predani likovnoj partituri doživljavamo boju, pokret i temu, alegorijom djela prepoznajemo mogućnost susreta sa samim sobom. Mogućnost za istinu. Prava umjetnost je to uvijek znala, istinskim svjedočanstvom unutarnje borbe uspostaviti viši red od onoga iz svakodnevnice. Ideja i forma, cjelina i način, iskreno i spontano, odjelotvoruju se u likovnom u likovnom izrazu Ivana Mlinarića. Stilski određeno ekspresionizmom, njegovo slikarstvo otkriva onaj duševni ugođaj koji nalazi odgovor probijajući kao vulkan ili ostajući u tjeskobi, zarobljen sobom. U prvim radovima ovi dramski, napeti, vibrantni odnosi izražavaju se kroz čisti pigment gustog namaza boje, koji impulsivno izbijaju, a gase se u crnom. U posljednjim radovima, naprotiv, ovaj grč popušta, a zamjenjuje ga prigušeni sjaj u lakoći jednog daha pastela. Kroz autorov osobni put i promatrač biva doveden u fokus događanja - gdje duh i duša stanuju u tijelu, uvlačeći nas u osobito dramatska stanja prometejske borbe, uzvišene tragike Maslinske gore i Križnog puta. Stoga religiozni motivi nisu slučajni, upravo su ovdje prostori duše duboko preorani duhom. Tako ova čista sloboda izraza, stečena osobnim naporom, postaje još dragocjenija.

Darko Bubanko, prof.

Ivan Mlinarić

uokvirivanje slika, goblena, fotografija, ogledala i sl.

A Gajeva 21, 49243 Oroslavje

M 098 9210 302 :: T 049 285 704 :: E ivan.mlinaric.ico@gmail.com